»Ono što nam evanđelje kaže riječju, ikona nam to naviješta bojama te nam to upri-sutnjuje«, tako kaže jedan istočni Koncil. Prikazujući Isusa Krista, Majku Božju, anđele ili svece, ikona ih na misteriozan način uprisutnjuje. Ona je dakle »prikaz« u snažnom smislu te riječi, odnosno mjesto u kojem se otajstvo uprisutnjuje onome koji ga promatra, to je maleni »otvoreni prozor s pogledom na vječnost« kroz koji nas božansko prosvjetljuje.
Razumije se dakle kako je umijeće ikone u prvom redu duhovno umijeće: molitva, askeza i put obraćenja moraju prethoditi i pratiti učenje i usavršavanje jedne pose-bne tehnike, vezane uz drevne tradicije utvrđene preciznim crkvenim kanonima.
Ikonograf – onaj koji piše ikone – nije umjetnik koji izražava vlastitu osobni senzi-bilitet sukladno vlastitom slikarskom talentu; umjetnik koji izražava vlastitu osobni senzibilitet sukladno vlastitom slikarskom talentu; on je naprotiv oruđe – to prikla-dnije što je poučljivije – kojim se služi umjetnik koji izražava vlastitu osobni senzi-bilitet sukladno vlastitom slikarskom talentu; on je naprotiv oruđe – to prikladnije što je poučljivije – kojim se služi božanski Umjetnik da daruju ljudima mjesto milo-sti na kojem će ga susresti: ikonu.
Kao teološka i liturgijska umjetnost, ikonografija ne stvara nešto novo, do sada ne-poznato, već iznova nudi iste drevne modele u stalnom produbljivanju, stavljajući se u službu života vjere i molitve Crkve. Zbog te je svoje svrhe ikonografija u svim vremenima posebno podudarna monaškoj duhovnosti: najstarije ikone koje su doš-le do nas potječu naime iz samostana svete Katarine na gori Sinaj i sežu u 6. stolje-će. Drevni ikonografi bili su gotovo u pravilu monasi koji su pretakali u svete slike neprestanu liturgiju koja se slavi u Crkvi i svetištu srca. Na tragu te tradicije je i dje-lovanje naše radionice: živeći u molitvenoj šutnji klauzure želimo služiti Bogu i na-šoj braći također kroz svete ikone koje – prožete molitvom – pomažu onima koji im pristupaju s vjerom dublje susresti Gospodina Isusa u njegovu otajstvu spasenja. On je, naime, uvijek taj koji od ikone čini kanal milosti koji prenosi sile posvećenja: i kada se prikazuju slike Presvete Majke Božje i svetaca, u slikama se slavi Kristovo otajstvo koji je u utjelovljenju preuzeo na sebe ljudsko lice kako bi čovjek mogao vratiti svoje božansko lice. Prečista Djevica i sveci Crkve svjedoče da se s njihovim pristankom Božji naum ispunio. To je za nas razlog nade, jer se pobožanstvenjenje koje je milost izvela u njima može ispuniti i u nama.
Rođene u molitvi i njoj namijenjene, naše ikone odražavaju dar i zadaću čitave mo-naške zajednice, pozvane tiho govoriti srcu ljudi kako bi ih približili Bogu i donijeli pred njegovo Lice radosti i patnje svakog pojedinca. Tko moli pred tim slikama može osjetiti da ga se u svojoj molitvi spominje i svojom molitvom podupire mo-naška zajednica.