Ikonen

Kao teološka i liturgijska umjetnost, ikonografija ne stvara nešto novo, do sada nepoznato, već iznova nudi iste drevne modele u stalnom produbljivanju, stavljajući se u službu života vjere i molitve Crkve. Zbog te je svoje svrhe ikonografija u svim vremenima posebno podudarna monaškoj duhovnosti: najstarije ikone koje su došle do nas potječu naime iz samostana svete Katarine na gori Sinaj i sežu u 6. stoljeće. Drevni ikonografi bili su gotovo u pravilu monasi koji su pretakali u svete slike neprestanu liturgiju koja se slavi u Crkvi i svetištu srca. Na tragu te tradicije je i djelovanje naše radionice: živeći u molitvenoj šutnji klauzure želimo služiti Bogu i našoj braći također kroz svete ikone koje – prožete molitvom – pomažu onima koji im pristupaju s vjerom dublje susresti Gospodina Isusa u njegovu otajstvu spasenja. On je, naime, uvijek taj koji od ikone čini kanal milosti koji prenosi sile posvećenja: i kada se prikazuju slike Presvete Majke Božje i svetaca, u slikama se slavi Kristovo otajstvo koji je u utjelovljenju preuzeo na sebe ljudsko lice kako bi čovjek mogao vratiti svoje božansko lice. Prečista Djevica i sveci Crkve svjedoče da se s njihovim pristankom Božji naum ispunio. To je za nas razlog nade, jer se pobožanstvenjenje koje je milost izvela u njima može ispuniti i u nama.

Rođene u molitvi i njoj namijenjene, naše ikone odražavaju dar i zadaću čitave monaške zajednice, pozvane tiho govoriti srcu ljudi kako bi ih približili Bogu i donijeli pred njegovo Lice radosti i patnje svakog pojedinca. Tko moli pred tim slikama može osjetiti da ga se u svojoj molitvi spominje i svojom molitvom podupire monaška zajednica.